Članom 1. ovog zakona definiše se nedostatak na proizvodu u smislu odredaba člana 26. Zakona, kojima se regulišu prava potrošača u slučaju nedostatka na proizvodu. U tom smislu, definiše se da nedostatak na proizvodu postoji kada proizvod nema potrebna svojstva za redovnu upotrebu ili za naročitu upotrebu za koju je potrošač nabavlja, a koja je bila poznata trgovcu ili mu je morala biti poznata u vrijeme zaključivanja ugovora, kada proizvod nije saobrazan uzorku, modelu ili opisu koji je dao trgovac, kada po kvalitetu i funkcionisanju ne odgovara onome što je uobičajeno kod proizvoda iste vrste i šta potrošač može da osnovano očekuje s obzirom na prirodu proizvoda i javna obećanja o posebnim svojstvima koja daje trgovac, pri čemu odgovornost trgovca za nedostatak, odnosno saobraznost proizvoda ugovoru postoji u periodu od dvije godine od dana prelaska rizika na potrošača. Cilj navedene odredbe je da se prevaziđu problemi u vezi sa tumačenjem nedostatka na proizvodu, koji su postojali u sprovođenju Zakona u praksi.
Članom 2. ovog zakona propisuje se obaveza trgovca da pored cijene proizvoda koji je na akcijskoj prodaji mora istaći i cijenu prizvoda ostvarenu u redovnoj prodaji. Ovom odredbom želi se postići bolja informisanost potrošača da bi oni prilikom kupovine proizvoda napravili najbolji izbor, a sve sa ciljem jačanja zaštite njihovih ekonomskih interesa.
Članom 3. ovog zakona omogućava se potrošaču da se može obratiti inspekcijskom organu radi ostvarivanja prava na reklamaciju u situaciji kada potrošač ostaje pri svom zahtjevu nakon što ga je trgovac prethodno odbio, uz uslov da je po vlastitoj odluci pribavio stručno mišljenje nadležnog tijela ili sudskog vještaka.
Članom 4. ovog zakona propisuje se obaveza trgovca da potrošaču prilikom preuzimanja proizvoda izda potvrdu o stanju i vidljivim nedostacima na proizvodu, koju mora potpisati i potrošač. U suprotnom, smatraće se da je proizvod preuzet bez vidljivih nedostataka. Ovom odredbom želi se prekinuti dosadašnja praksa trgovaca kojom se odbija zahtjev potrošača za otklanjanje nedostatka na proizvodu, obrazloženjem da je nedostatak na proizvodu nastao kao rezultat fizičkog oštećenja proizvoda, dok potrošač tvrdi da na proizvodu nije bilo fizičkih oštećenja u momentu predaje tog proizvoda trgovcu.
Članom 5. ovog zakona propisuje se da je trgovac koji pruža ekonomsku uslugu posredstvom distributivne mreže dužan da potrošaču izda račun za period koji ne može biti duži od mjesec dana, koji predstavlja obračunski perid, umjesto 30 dana kako je sada propisano.
Članom 6. ovog zakona propisuje se da udruženja potrošača učestvuju u radu komisija za rješavanje reklamacija potrošača koje formiraju davaoci ekonomskih usluga i savjetodavnih tijela koja formiraju nadležni organi koji odlučuju o pravima i obavezama potrošača ekonomskih usluga. Cilj ove odredbe je usaglašavanje odredaba člana 125. važećeg Zakona, kojima se propisuju nadležnosti udruženja potrošača sa odredbama čl. 51. i 52. istog zakona, kojima je predviđeno formiranje komisija i savjetodavnih tijela, uz obavezno učešće predstavnika udruženja potrošača. Pored toga, ovim članom propisuje se da udruženja potrošača vode evidenciju prigovora potrošača. Ovom odredbom želi se postići bolji nadzor kada su u pitanju povrede prava potrošača, tj. raspolaganje podacima u vezi sa tim u kojim oblastima se najviše krše prava potrošača i o efektima rada udruženja.
Članom 7. ovog zakona dopunjava se član 126. stav 2. Zakona, kojim se propisuje da potrošači svoja prava ostvaruju u vansudskom postupku, pred nadležnim inspekcijskim organima ili pred organima za arbitražno rješavanje sporova, uz uslov da se potrošač prethodno obratio trgovcu u pisanoj formi, odnosno da je prethodno postupio po čl. 25, 26, 27, 31. i 51, te u skladu sa članom 29. na koji se ova dopuna odnosi.
Članom 8. ovog zakona reguliše se da inspekcijski nadzor nad sprovođenjem Zakona i propisa donesenih na osnovu Zakona vrši Republička uprava za inspekcijske poslove posredstvom republičkih tržišnih inspektora i nadležnih tržišnih inspektora u jedinica lokalne samouprave u skladu sa ovlašćenjima propisanim ovim zakonom i propisima kojima se uređuje inspekcijski nadzor u oblasti zaštite potrošača, dok je za upravni nadzor nad primjenom Zakona nadležno Ministarstvo trgovine i turizma.
Članom 9. ovog zakona dodatno se propisuje ovlašćenje tržišnog inspektora da postupa u slučaju žalbe potrošača kada su ispunjeni uslovi iz člana 3. ovih izmjena, odnosno kada je potrošač po vlastitoj odluci pribavio stručno mišljenje o postojanju nedostatka, koje daje nadležno tijelo ili sudski vještak, a nakon što je trgovac prethodno osporio zahtjev potrošača za reklamaciju.
Članom 10. ovog zakona briše član 142. jer je posljedično uslovljen sa izmjenama u članu 137. stav 1. Nacrta zakona. Naime, s obzirom na to da je Ministarstvo trgovine i turizma jedini nadležni organ za vršenje upravnog nadzora nad ovim zakonom, što ujedno podrazumijeva i zasnivanje drugostepene nadležnosti ovog organa u odlučivanju u upravnim stvarima iz oblasti zaštite potrošača, neophodno je brisati član 142. koji je zasnivao drugostepenu nadležnost drugih republičkih organa uprave u oblasti zaštite potrošača.
Članom 11. ovog zakona vrši se ispravka tehničke greške i propisuje kaznena mjera trgovcu ako ne omogući pravo na raskid ugovora.
Članom 12. propisuje se sankcija trgovcu ako pored cijene proizvoda na akcijskoj prodaji ne istakne cijenu proizvoda ostvarenu u redovnoj prodaji.
