Pitanje: Poštovani zastupnici,Molim vas da prilikom razmatranja Nacrta zakona o djelatnosti psihologa razmotrite i date odgovor na sljedeća pitanja:1. Kome smetaju pedagozi-psiholozi? Ko će imati štetu od toga da u zakonu budu prepoznate diplome pedagoga-psihologa kao sručnjaka koji godinama uspješno obavljaju psihološku djelatnost u struci? Zar nećemo prepoznavanjem njhovih kompetencija u okviru zakona dobiti više kompetentnih stručnjaka koji su potrebni, a time imati i regulisanu psihološku djelatnost?2. Želite li kao predstavnici vlasti poručiti mladim i obrazovanim kompetentnim stručnjacima, pedagozima-psiholozima da nisu dobrodošli i dovoljno dobri da obavljaju psihološku djelatnost u svojoj zemlji u kojoj su stekli obrazovanje, a u zemljama Evropske unije im se priznaju kompetencije i diplome i mogu obavljati psihološku djelatnost?2. Želite li usvojiti zakonski okvir u formi koji će reći da nisu dovoljno dobri da obavljaju psihološku djelatnost u Bosni i Hercegovini, ali su dovoljno dobri da budu psiholozi nijemicma i austrijancima?3. Želite li osporiti diplome pedagoga-psihologa stečene na javnom univerzitetu, i usvajanjem zakonskog okivra koji ne priznaje te diplome, im poručiti da im je bolje da idu iz BiH, ili "kupe" diplome na privatnim univerzitetima "polažući" razliku predmeta, koja treba potvrditi njihove već stečene kompetencije?

Pitanje: Poštovani predstavnici vlasti u Bosni i Hercegovini,Zašto u zakon o psihološkoj djelatnosti nisu uključeni pedagozi-psiholozi?Smatram da je zakon o psihološkoj djelatnosti potreban i koristan za naše društvo, ali šta ćemo postići ukoliko se usvoji zakon koji ne prepoznaje dio stručnjaka pedagoga-psihologa koji mogu kompetentno obavljati psihološku djelatnost? Zar kao društvo ne bismo dobili više ukoliko u zakonskom okviru prepoznamo stručnjake koji su se obrazovali u svojoj zemlji i koji u ovim izazovnim vremenima mogu stručno i savjesno pružati pomoć i podršku u unapređenju mentalnog zdravlja, što su pokazali i dosadašnjim višedecenijskim angažmanom u psihološkoj djelatnosti. Zar i danas u praksi nemamo slučajeve u kojima stručnjaci koji su u drugim djelatnostima i oblastima završili dvopredmetne studije koji su danas jednopredmetni kao npr. matematika-fizika, biologija-hemija bez problema mogu raditi u struci i obavljati različite djelatnosti?

Pitanje: “Auf Basis der Unterlagen können wir die Gleichwertigkeit des Abschlusses mit einem Bachelor of Science in Psychologie an einer deutschen Hochschule mit Schwerpunkten in Pädagogischer Psychologie und Klinischer Psychologie bestätigen”. Zar nije žalosno da nas nijemci priznaju i kako vidite u izvodu iz nostrifikacije poseban naglasak na razvijene kompetencije stavljaju na na KLINIČKU PSIHOLOGIJU koju zgaovornici zakona o psihološkoj djelatnosti bez pedagoga-psihologa najviše ističi kao prepreku da budu u istom prepoznati. Samo u BiH se naša pedagogija-psihologija ne uvažava. Nostrificirane diplome pedagoga-psihologa u zemljama Evropske unije su dostupne i širit će se društvenim mrežama, a vi onda objašnjavajte mladima koji odlaze zašto ih vlastita država osporava ukoliko usvojite zakonski okvir kojim neće biti prepoznati.

Pitanje: Poštovani,U skladu s navedenim, zanima me kakav je status studenata koji su tokom dodiplomskog studija stekli zvanje profesor Psihologije i sociologije - bachelor, te tokom II ciklusa - diplomskog studija stekli zvanje magistra Psihologije na Nastavničkom fakultetu Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru? Čitajući prijedloge i raspravu između jednopredmetnih i dvopredmetnih studija, zanima me da li to znači da kompetentnost diplomiranih psihologa (posebno magistra psihologije) određuje samo broj stručnih predmeta na studiju? Da li to znači da diplomirani magistar psihologije (prethodno jednopredmetni studij) vrijedi više od diplomiranog magistra psihologije (prethodno dvopredmetni studij, pa magisterij) koji ima objavljene naučne radove i druge edukacije uz svoje ime? Ko može sa takvom sigurnošću tvrditi i kleti se u superiornu kompetentnost jednopredmetnog studija, samo kao takvog? Uz današnju sociokulturološku klimu, te tendenciju studenata da naučeno zaborave za kratak rok, dijelom zbog mehaničkog usvajanja materijala (što postaje sve češči slučaj), koliko je pouzdano procjenu kompetencije bazirati na osnovu "jednopredmetnosti" ili "dvopredmetnosti" određenog studija? Naše javne ustanove (Univerziteti) su jasno odredili i pod akreditacijom osmislili nastavne planove i programe i kompetencije koje se stiču nakon uspješnog apsolviranja istih studija, te da li donošenje ovog zakona znači podrivanje javnih ustanova i proglašavanje istih nestručnim, nekompetentnim i neozbiljnim? Opasnost nepoštivanja ovih studija (profesor psihologije i sociologije - bachelor, do magistra psihologije, te pedagoga-psihologa do magistra psihologije) leži u izjednačavanju naših javnih univerziteta sa nelegitimnim/nepriznatim privatnim univerzitetima. Da li će sutra bolje prolaziti i nositi etiketu kompetentnosti tajno zaprimljena, ali nepriznata diploma sa nepriznatog privatnog univerziteta, samo zbog toga što je bazirana na jednopredmetnom studiju? Hoćemo li time samo otvoriti jedan akademski autoput za kupovanje diploma jednopredmetnog studija psihologije i sve više resursa ulagati u otkrivanje nepravilnosti u vezi s tim, koje mogu trajati godinama? Pod izgovorom stručnosti, koliko stručnih pojedinaca će ostati zakinuto za rad u području svoje kompetentnosti?Unaprijed hvala na odgovoru i srdačan pozdrav!

Pitanje: Poštovani,Da li podržavate usvajanje nacrta koji eksplicitno diskriminira veliki broj stručnjaka (više od 1100 diplomiranih pedagoga-psihologa i bachelora pedagogije-psihologije, kao i više od 80 magistara psihologije) koji svoj posao odgovorno, stručno i savjesno obavljaju u ustanovama koje su temelj našeg društva: odgojno-obrazovne ustanove, centri za socijalni rad, klinički centri i druge ustanove u kojima se bavi mentalnim zdravljem građana Bosne i Hercegovine?Usvajanjem ovog nacrta izlažemo se opasnosti da prepustimo moć grupi pojedinaca koji bi na osnovu svoje subjektivne definicije "psihologa stručnjaka" određivali ko je to "dobar" psiholog, a ko ne. Također, navodi se da se nacrtom nastoji riješiti problem "upitne pouzdanosti i valjanosi korištenog psihološkog instrumentarija". Međutim, niti u jednom dijelu zakona nije regulisana metodologija za procjenu pouzdanosti i valjanosti psihološkog mjernog instrumenta, jednog od glavnih oruđa u radu psihologa. Također, današnja realnost ukazuje da odgovorni psiholozi imaju malu motivaciju za korištenje pouzdanih i valjanih mjernih instrumenata i često se zadovoljavaju sa onim što imaju, odnosno znaju da koriste. Zbog toga ponovo se vraćamo na istu priču. Pojedinci će moći da prave odluke šta je to "dobra praksa", bez razmatranja objektivnih kriterija i provođenja istinskih, naučnih principa koji proizlaze iz psihološke nauke i direktno se ulijevaju u praksu.Bojim se da ćemo ovim nacrtom postići ono što se navodno želi izbjeći: još veće povećanje nekompetentosti u području psihološke djelatnosti i povećanje vjerovatnoće da će stručne osobe koje ovaj zakon prepoznaje, zbog nedostatka znanja i iskustva, praviti kardinalne pogreške u svom radu. Zaključno, ovaj nacrt bi potencijalno mogao štetiti ne samo pedagozima-psiholozima, nego i našem društvu uopće. Da li smatrate da na ovakav način šaljete poruku građanima Bosne i Hercegovine da se u našoj državi ne cijeni trud i rad i dugogodišnji napori u sticanju stručnih znanja i kompetencija? Drugim riječima, da li u definiciji "izvrsnosti" u našem društvu izostaje profesionalnost, stručnost i kompetentnost?Unaprijed hvala na odgovoru.