Članom 1. mijenja se odredba člana 8. stav (3) zakona, tako da tražilac izvršenja može, radi namirenja istog potraživanja, predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, u roku od 15 dana od dana prijema obavijesti suda da se izvršenje nije moglo provesti na predloženom sredstvu i predmetu izvršenja. Ovo znači da sud neće svaki put posebno u skladu sa članom 8. zakona pozivati tražitelja izvršenja da uredi svoj prijedlog za izvršenje u pogledu provodivog predmeta i sredstva izvršenja.

Članom 2. dopunjuje se odredba člana 10. zakona koja reguliše dostavljanje podnesaka, pa će se tako  po pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku dostavljati rješenje po prijedlogu za izvršenje, rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju i rješenje o izricanju novčane kazne, ali ne i zaključak iz člana 37. ovog zakona.

Član 3. propisuje postupanje drugostepenog suda po žalbi. Važeći zakon nije sadržavao odredbe o postupanju drugostepenog suda po žalbi, što je u praksi dovodilo do različitog postupanja drugostepenih sudova po žalbama, a najčešće na način da u žalbenom postupku drugostepeni sud ukoliko utvrdi da je žalba osnovana, ukida rješenje prvostepenog suda i vraća na ponovni postupak iako je drugostepeni sud mogao, umjesto što je ukinuo rješenje prvostepenog suda, isto preinačiti, i na taj način u potpunosti okončati postupak izvršenja. Ovom izmjenom izričito se propisuje analogna primjena Zakona o parničnom postupku u postupanju drugostepenog suda po žalbi.

Odredbom člana 4. mijenja se član 15. važećeg zakona i to na način da se produžavaju rokovi za postupanje sudova u izvršnom postupku. Tako je rok za odlučivanje suda o prijedlogu za izvršenje sada 15 umjesto osam dana, a rok za odlučivanje suda o prigovoru je 30, umjesto dosadašnjih 15 dana. 

Članom 5. mijenja se član 16. stav (2) zakona, na način da se tražilac izvršenja obavezuje predujmiti troškove postupka u roku koji odredi sud, a ukoliko to ne učini, sud će obustaviti postupak izvršenja. Predlagač ističe da je ova korekcija predložena u cilju ostvarenja načela hitnosti i ekonomičnosti izvršnog postupka.

Članom 6. vrši se dopuna člana 29. stav (2) tako da kao vjerodostojne isprave, prema ovom zakonu, pored računa, mjenice s protestom, čeka s protestom i povratnim računom i računa ili izvoda iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga, isporuke vode, toplotne energije, odvoz smeća i električne energije, propisuje i račune ili izvode iz poslovnih knjiga za cijenu usluga telefonskih operatera, naplate javnog parkinga i naknade za održavanje zajedničkih prostorija. Predlagač smatra da bi ova izmjena dovela do smanjenja broja sudskih parničnih postupaka, zadržavajući mogućnost korištenja mehanizma pravne zaštite u korist stranaka u postupku, te da bi ovakvo zakonsko rješenje za efekat imalo rasterećenje sudova u parničnim postupcima, a stranke u postupku bi bile u boljem pravnom položaju u pogledu ukupnih troškova postupka.

Odredbom člana 7. ovog zakonskog nacrta vrši se intervencija na članu 36. na način da se briše odredba stava (2), koja je propisivala da prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mora sadržavati zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima.

Članom 8. u potpunosti se mijenja član 37. važećeg zakona. Dosadašnji proces utvrđivanja dužnikove imovine mijenja se mehanizmom provjere imovine izvršenika, i to na način da ovo zakonsko rješenje omogućava tražiocu izvršenja pribavljanje podataka o imovini izvršenika i utvrđuje obavezu organa nadležnih za vođenje evidencije o ovim podacima (Federalni zavod za PIO, Porezna uprava FBiH, kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova, zatim banke, finansijske institucije ili druge organizacije ovlaštene za vođenje otvorenih računa poslovnih subjekata, ovlaštene institucije za vođenje evidencija o prebivalištu i zemljišno-knjižni ured i uredi za katastar nekretnina) da u roku od osam dana od dana uredno podnesenog zahtjeva lica koje raspolaže izvršnom ili vjerodostojnom ispravom i namjerava pokrenuti izvršni postupak, dostave ove podatke tom licu.

Odredbom člana 9. ovog zakonskog nacrta vrši se intervencija na članu 39. na način da se vrši izmjena stava (2) navedene odredbe. U skladu sa postojećim odredbama Zakona o izvršnom  postupku, sud može naložiti samo bankama da vrše obračun zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog potraživanja, dok se ovom izmjenom omogućava sudu da može naložiti svim pravnim subjektima da izvrše obračun zakonskih zateznih kamata prilikom provođenja izvršenja na novčanim sredstvima izvršenika.

Članom 11. vrši se intervencija na članu 60. na način da se propisuje da tražilac izvršenja tokom izvršnog postupka može samo jednom tražiti odlaganje izvršenja.  

Članom 12. mijenja se član 61. i ograničava se vrijeme na koje sud može odložiti izvršenje na najduže šest mjeseci. Izuzetno, sud može na prijedlog tražioca izvršenja odložiti izvršenje i na duži vremenski period, ali samo ukoliko su tražilac izvršenja i izvršenik zaključili pismeni sporazum o načinu izmirenja potraživanja.

Članom 13. mijenjaju se odredbe člana 63. st. (3) i (4), te se propisuje da će se izvršenje obustaviti ako je postalo nemoguće, s tim da će sud prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja tražioca izvršenja pozvati da podnese prijedlog kojim će predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, i to u roku od 15 dana od dana prijema poziva.

Odredbom člana 14. ovog zakonskog nacrta vrši se intervencija na članu 69. zakona. Ovom odredbom provodi se Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-10/19 od 7.2.2020. godine.

Riječ je o članu koji reguliše nepokretnost kao predmet izvršenja, a izmjene se odnose na postupak izvršenja na suvlasničkom dijelu nekretnine. Naime, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponudi kako cjelokupna nepokretnost tako i suvlasnički dio koji je predmet izvršenja samo ako na to izričito pristane suvlasnik nepokretnosti koji nije izvršenik. Dakle, prije donošenja rješenja o izvršenju, sud mora pribaviti izričit pristanak suvlasnika nepokretnosti koji nije izvršenik i u rješenju o izvršenju  naznačiti  da će svojim zaključkom iz člana 90. stav (3) ovog zakona, odlučiti da li je predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njen suvlasnički dio. U slučaju da nema izričitog pristanka suvlasnika nepokretnosti koji nije izvršenik, sud će tražiocu izvršenja zaključkom naložiti da odredi novi predmet izvršenja. 

Iste korekcije izvršene su i u pogledu postupka izvršenja na zajedničkoj imovini, odnosno na nepokretnosti koja se nalazi u zajedničkom vlasništvu.

Članom 15. vrši se intervencija na članu 70. zakona, na način da se mijenja stav (2) navedene odredbe, a radi harmonizacije sa sadržajem izmijenjene odredbe člana 37. ovog zakona.

Odredbom člana 16. ovog zakonskog nacrta vrši se izmjena člana 79. (Izuzimanje od izvršenja), i to u svjetlu Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantovanog prava izvršenika na dom, koje važeći zakon o izvršnom postupku ni u kojem obliku ne štiti.

Međutim, ova pravna zaštita pružena je odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-15/14 od 20.4.2016. godine, kojim je utvrđena povreda prava na dom apelantkinje iz člana 2. stav (3) tačka f. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Do povrede prava apelantkinje je došlo tako što je redovni sud u postupku izvršenja zanemario pravo apelantice na dio imovine koja predstavlja njen dom, te istu prodao u postupku izvršenja a sve radi namirenja tražioca izvršenja. Kako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine zauzeo pravno stajalište u pogledu izvršenja na nekretninama koje predstavljaju dom izvršenika, predlagač je smatrao da je u konkretnom slučaju potrebna zakonska intervencija u pogledu zaštite prava na dom izvršenika, na način da se izvrši izmjena i dopuna Zakona o izvršnom postupku kojom bi bilo propisano da nekretnina koja predstavlja jedini dom izvršenika ne može biti predmetom izvršenja.

Tako bi, pored postojećeg izuzetka koji se odnosi na nemogućnost prodaje poljoprivrednog zemljišta do 5.000 m2, kao izuzetak od provođenja izvršenja bila i nekretnina izvršenika koja predstavlja jedini dom izvršenika. Jedini dom izvršenika u smislu ovog člana je nekretnina ili drugi objekat koji služi isključivo za stanovanje izvršenika i članova njegove uže porodice u mjestu prebivališta izvršenika i članova njegove uže porodice. Međutim, ove odredbe neće se primjenjivati u postupku izvršenja na nekretninama ukoliko je izvršenik pristao na izvršenje na toj nepokretnosti, ili ukoliko je na nepokretnosti prethodno voljom izvršenika zasnovano založno pravo. 

Osim toga, stavom (4) ovog člana propisuje se da predmet izvršenja ne može biti predmet nekretnina izvršenika, ukoliko je visina potraživanja iz izvršne ili vjerodostojne isprave manja od 1/3 tržišne vrijednosti nekretnine.

Ova izmjena za cilj ima sprečavanje pogoršavanja pravnog položaja izvršenika kod izvršenja na nekretninama kada postoji očiti nesrazmjer u vrijednosti nekretnine i visine potraživanja iz izvršne ili vjerodostojne isprave ili očiti nesrazmjer između tržišne vrijednosti nekretnine i cijene postignute prilikom prodaje u postupku izvršenja.

U obrazloženju ovog rješenja predlagač ističe kako se u Bosni i Hercegovini u proteklom periodu bilježe česti slučajeve da se postupci izvršenja pokreću i vode na nekretninama izvršenika radi namirenja veoma malih, a ponekad i beznačajnih iznosa potraživanja iz izvršnih ili vjerodostojnih isprava, upravo iz razloga što aktuelne odredbe Zakona o izvršnom postupku ne propisuju bilo kakva ograničenja u tom pogledu.

Pravnu zaštitu takvim vlasnicima nekretnina u pogledu prava na imovinu pružio je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odlukom broj AP-1955/19 od 25.6.2019. godine, kojom je usvojena apelacija, te je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3/k Ustava Bosne i Hercegovine kao i povreda člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te je konstatovano da su redovni sudovi u redovnom postupku izvršenja povrijedili apelantovo pravo na imovinu iako je postupak bio zakonit i u službi legitimnog cilja, međutim Ustavni sud Bosne i Hercegovine zaključuje da je u konkretnom slučaju postojao pretjeran teret koji se ne može opravdati legitimnim ciljem, obzirom da je radi naplate apelantovog duga u visini od 64,90 KM određena prodaja nekretnine apelanta procijenjene vrijednosti od 44.249,50 KM.

Dakle, ovom izmjenom propisana je mogućnost provođenja izvršenja na nepokretnosti izvršenika samo ukoliko je potraživanje koje proizilazi iz izvršne ili vjerodostojne isprave veće od jedne trećine procijenjene vrijednosti nekretnine.

Članom 17. vrši se intervencija na članu 87. zakona i definišu se pretpostavke za održavanje ročišta.

Članom 18. mijenja se odredba člana 89. stav (5) ovog zakona. Naime, prema važećim odredbama člana 89. Zakona o izvršnom postupku, na prvom ročištu za javno nadmetanje nepokretnost se ne može prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti, na drugom ročištu za manje od jedne trećine, a ukoliko se nekretnina ne proda ni na drugom ročištu sud će zakazati treće ročište na kojem nepokretnost može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost (isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave).

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je Odlukom U-20/16 od 30.3.2017. godine. utvrdio da odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 46/16) nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Sud utvrđuje da je ova odredba suprotna pravu na pravično suđenje zato što propisuje da na trećem ročištu nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost organa izvršne vlasti (Porezne uprave) ili ukoliko Porezna uprava uskrati saglasnost dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodata na trećem ročištu, na koji način se narušava načelo “nezavisnog suda” kao neodvojivog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije.

Obrađivač, u svjetlu ove odluke Ustavnog suda, te smatrajući neophodnim da se ovim izmjenama ograniči mogućnost prodaje nekretnine kroz dva ročišta za prodaju, predlaže potpunu izmjenu navedene odredbe, stav (5) člana 89. Prema ovoj izmjeni, ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugom ročištu, sud će na prijedlog tražioca izvršenja (koji se može podnijeti u roku od 15 dana od održavanja drugog ročišta za prodaju) donijeti rješenje kojim se utvrđuje pravo vlasništva tražioca izvršenja na nepokretnosti srazmjerno njegovom potraživanju u odnosu na utvrđenu vrijednost nepokretnosti.

Članom 19. član 93. stav (4) mijenja se na način da se propisuje da se rješenje o dosudi (rješenje kojim se dosuđuje nepokretnost kupcu), pored objave na oglasnoj tabli, dostavlja i kupcu i svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, kao i svim učesnicima u nadmetanju.

Članom 20. interveniše se u članu 95. stav (1), te se utvrđuje da će se izvršenje obustaviti ako se nepokretnost nije mogla prodati ni na drugom ročištu i ako nije podnesen prijedlog tražioca izvršenja za uvrđivanje njegovog prava vlasništva na nepokretnosti srazmjerno njegovom potraživanju u odnosu na utvrđenu vrijednost nepokretnosti.

Članom 21. vrši se izmjena na članu 125. zakona, tako što se propisuje da će sud, ukoliko se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja, o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi te pozvati istog da u roku od osam dana dostavi tačnu adresu gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika ili u protivnom da uredi svoj prijedlog za izvršenje i predloži provođenje izvršenja na predmetu i sredstvu podobnom za izvršenje. Ukoliko tražilac izvršenja ne postupi u ovom roku, sud će obustaviti postupak izvršenja.

Članovima 22. i 23. mijenjaju se članovi 137a. i 137b. važećeg zakona i obavezuju se ustanove  koje se u cjelini ili djelimično finansiraju iz budžeta i vrše djelatnosti od javnog interesa da u svojim budžetima, odnosno finansijskim planovima, osiguraju sredstva za isplatu izvršnih sudskih rješenja na teret budžeta odnosno finansijskog plana u visini od najmanje 1% od ukupnog budžeta, odnosno finansijskog plana. Obrađivač ovo rješenje smatra neophodnim, obzirom na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-5/10 od 26.11.2010. godine, kojom je utvrđeno da navedene odredbe nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno sa pravom na pravično suđenje. Naime, ustanove koje se u cjelini ili djelimično finansiraju iz budžeta, ukoliko protiv njih dođe do izvršenja na osnovu pravosnažne sudske odluke, mogu zahtijevati da se od izvršenja izuzmu sva novčana sredstva kojima raspolaže ta ustanova, tvrdeći da im ta sredstva služe za vršenje djelatnosti od javnog interesa. Na ovaj način, prema mišljenju Ustavnog suda, u odnosu na povjerioce koji posjeduju pravosnažne sudske odluke protiv navedenih ustanova dovedena je u pitanje suština prava iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije, tj. onemogućeno im je pravo da prinudnim putem ostvare izvršenje pravosnažne sudske odluke.

Član 24. vrši izmjena člana 166. na način da se izričito propisuje mogućnost da naplatu potraživanja tražilac izvršenja može izvršiti i putem punomoćnika, na osnovu specijalne punomoći.