Vlada RS u obrazloženju zakona ističe da je isti predložen imajući u vidu da su savremeni metodi plaćanja, naročito platne kartice, sve više u upotrebi u Republici Srpskoj, baš kao i u zemljama u okruženju i zemljama Evropske unije, i to radi:
-
povećanja transparentnosti naknada koje trgovci plaćaju,
-
smanjenja konačne cijene transakcija,
-
većeg obima plaćanja,
-
manjih troškova prihvatanja platnih kartica na prodajnim mjestima trgovaca i
-
smanjenja obima sive ekonomije.
Kako bi se nastavio trend rasta upotrebe ovog instrumenta bezgotovinskog plaćanja, zaštitili interesi korisnika platnih usluga (to jest učesnika u platnom prometu) i omogućio ravnopravan položaj svih učesnika na tržištu platnih kartica, Zakonom su predložena i određena pravila poslovanja kod platnih transakcija na osnovu platnih kartica.
Fokus ovog zakona leži u uređenju međubankarskih naknada koje se naplaćuju pri izvršavanju platnih transakcija na osnovu platnih kartica.
Prema podacima Agencije za bankarstvo iz 2020. godine, u Republici Srpskoj instalirano je 6.029 POS terminala i 394 ATM uređaja, što u praksi znači da na 100.000 stanovnika dolazi 34,67 bankomata, odnosno 530,59 POS uređaja. Republika Srpska time zaostaje za zemljama okruženja, posebno u odnosu na Hrvatsku, čiji pokazatelji iznose 120,92 i 2.659,96 respektivno. Prema navedenim pokazateljima, evidentno je blaže zaostajanje u odnosu na Srbiju, u kojoj broj bankomata na 100.000 stanovnika iznosi 44,08, dok broj POS uređaja na 100.000 stanovnika iznosi 1.416,68.
U Republici Srpskoj je sporiji rast i razvoj tržišta platnih kartica izazvan određenim pravilima poslovanja koja postoje na tržištu u domenu plaćanja platnim karticama i koja onemogućavaju upotrebu platnih instrumenata koji uzrokuju najniže troškove za sve učesnike sistema. Spomenuta pravila su jedan od važnijih razloga zbog kojih su trgovci destimulisani u pogledu prihvatanja platne kartice kao bezgotovinskog instrumenta plaćanja, što za posljedicu ima smanjenje obima bezgotovinskih plaćanja i veću mogućnost za pojavu sive ekonomije. Veća upotreba bezgotovinskog plaćanja, odnosno platnih kartica, doprinijela bi smanjivanju sive ekonomije, kroz transparentnost finansijskih transakcija.
Također, visoki troškovi prihvatanja platnih kartica na prodajnim mjestima su veoma bitan razlog zbog kojeg, prije svega mali trgovci, teže opredjeljuju za prihvatanje kartičnih plaćanja i zbog kojeg nemaju POS terminale.
Naime, u okviru četvorostranog kartičnog sistema plaćanja, banka prihvatilac, s kojom trgovac ima ugovor o prihvatanju kartica, plaća trgovcu novčani iznos za prodatu robu ili uslugu umanjen za trgovačku naknadu. Naprimjer, ako potrošač plati 100 KM za određenu robu, trgovac će dobiti 98 KM, a razliku će na ime trgovačke naknade zadržati banka prihvatilac. Trgovačka naknada je naknada koju trgovac plaća banci prihvatiocu s kojom ima ugovor o prihvatanju kartica za svaku platnu transakciju izvršenu na osnovu platnih kartica. Kako u realizaciji plaćanja korištenjem platnih kartica učestvuju trgovci različite ekonomske moći, a time i nejednake pregovaračke snage prilikom zasnivanja konkretnog ugovornog odnosa, prirodno je da se u praksi željene opšte koristi u značajnoj mjeri deformišu i preliju u korist jače ugovorne strane te da očekivani efekti tehnoloških inovacija nerijetko izostanu.
Međubankarska naknada je naknada koju banka trgovca, odnosno banka prihvatilac, plaća banci izdavaocu platne kartice (banci kupca) prilikom svake kupovine robe i usluge koje su plaćene uz pomoć platne kartice. Pored međubankarske naknade, u strukturi trgovačke naknade nalaze se i naknada kartičnog sistema (kartične šeme), kao i naknada ostalih troškova koje banke stvarno imaju. Naknada kartičnog sistema jeste naknada koju banka prihvatilac plaćanja (banka trgovca) plaća konkretnoj kartičnoj šemi (npr. Visa, Mastercard) za cjelokupnu infrastrukturu te platne kartice.
Prema raspoloživim podacima predlagača, najznačajniji iznos trgovačke naknade odnosi se na međubankarsku naknadu koju, iako trgovci neposredno plaćaju bankama, ipak diktiraju kartične šeme. Naime, kartične šeme, nadmećući se većim međubankarskim naknadama, dozvoljavaju bankama izdavaocima kartica da po svakoj platnoj transakciji (izvršenoj korištenjem kartice konkretne kartične šeme koju je izdala ta banka) naplaćuju sve veće iznose naknade od banke trgovca, koji prihvata plaćanje karticom na POS terminalu instaliranom na prodajnom mjestu. Banka prihvatilac ove troškove naplaćuje od svog klijenta – trgovca, zbog čega plaćanje karticom za trgovca postaje sve skuplje. S druge strane, trgovac nema mogućnost da formira više cijene proizvoda ukoliko se plaćanje vrši platnim karticama, a niže cijene ukoliko se plaćanje vrši gotovim novcem, što dovodi do opšteg rasta cijena.
Vlada ističe da bi pravila poslovanja kod platnih transakcija na osnovu platnih kartica, utvrđena zakonom, trebalo da omoguće trgovcima da jasno znaju kolike troškove plaćaju za prihvatanje različitih platnih kartica i na osnovu tih podataka da biraju koje će platne kartice prihvatiti kao sredstvo plaćanja na svojim prodajnim mjestima. Osim toga, razumno je pretpostaviti da će se trgovci, u skladu sa svojom poslovnom politikom, opredijeliti za poslovnu saradnju sa onim pružaocima platnih usluga koji im ponude povoljnije uslove za prihvatanje platnih kartica.
U skladu s navedenim, predlaže se razmatranje i usvajanje zakona o međubankarskim naknadama kod platnih transakcija na osnovu platnih kartica.
Članom 5. ovog zakona, ograničene su međubankarske naknade kod transakcije debitnom karticom do 0,2% vrijednosti izvršene transakcije, odnosno kod transakcije kreditnom karticom do 0,3% vrijednosti izvršene transakcije, a što je u skladu sa Regulativom (EU) 2015/751. Kako ne bi došlo do izbjegavanja navedenog ograničenja, utvrđeno je da se svaki ugovoreni iznos novčanih sredstava, uključujući neto naknadu, koji ima isti predmet i/ili efekat kao međubankarska naknada, a koji izdavalac prima od kartičnih sistema plaćanja, prihvatioca ili bilo kog drugog posrednika u vezi sa platnim transakcijama na osnovu platnih kartica ili povezanih aktivnosti, smatra dijelom međubankarske naknade.
Članom 6. definisana su pravila koja se odnose na izbor platnog brenda i platne aplikacije te da izdavalac ima pravo da uključi dva ili više različitih platnih brendova ili platnih aplikacija na platnom instrumentu na osnovu platne kartice. Naprimjer, ovo je slučaj kada bi potrošaču bila izdata platna kartica koja se može koristiti u mreži dva različita kartična sistema plaćanja (npr. ako imamo dva platna brenda Cardpay i PayCard, platna kartica bi pružala mogućnost da korisnik inicira platnu transakciju korištenjem bilo kojeg od ta dva brenda). Dalje, propisano je da se kartičnim sistemima plaćanja zabranjuje uvođenje pravila kojima se izdavalac platne kartice sprečava ili ograničava da na jednu platnu karticu uključi dva ili više različitih platnih brendova. S druge strane, pružalac platnih usluga dužan je da u primjerenom roku, prije zaključenja ugovora o platnoj usluzi, potrošaču dostavi jasne i objektivne informacije o platnim brendovima sa kojim je ta usluga povezana, kao i o njihovim karakteristikama, što bi, između ostalog, trebalo da omogući bolju informisanost potrošača o tome kada mu je pogodnije da koristi jedan, a kada drugi platni brend. Trgovac, odnosno primalac plaćanja, može upotrebljavati automatski mehanizam kojim se vrši izbor određenog platnog brenda ili platne aplikacije (npr. onog čije korištenje trgovcu odgovara zbog nižih troškova), ali nema pravo da ograniči platioca da izabere platni brend ili platnu aplikaciju koji bi bili različiti od onih koji su odabrani tim automatskim mehanizmom, pod uslovom da taj primalac plaćanja prihvata izabrani platni brend ili platnu aplikaciju.
Članom 7. propisano je razdvajanje naknada, čime će se uvesti transparentnost naknada koje banka prihvatilac naplaćuje trgovcu i trebalo bi omogućiti jačanje pregovaračke pozicije trgovca, prije svega, malog trgovca. Naime, ukida se pretpostavljeno pravilo jedinstvenog obračuna naknada, gdje prihvatilac obračunava jedinstvenu naknadu za sve ili više vrsta platnih kartica i platnih brendova koje taj primalac plaćanja prihvata, tako da kartice sa nižom međubankarskom naknadom subvencionišu upotrebu „skupljih” kartica. U skladu s tim, propisana je obaveza prihvatioca da primaocu plaćanja nudi i obračunava pojedinačno trgovačke naknade za različite vrste platnih kartica i različite brendove za čiju se upotrebu plaćaju različite međubankarske naknade, odnosno različite naknade kartičnih sistema plaćanja. Banka prihvatilac će imati obavezu da svaku zbirnu naknadu, poput trgovačke, prikaže raščlanjeno.
Članom 8. definisana su pravila koja se odnose na praksu prihvatanja svih kartica. Pružaoci platnih usluga i kartični sistemi plaćanja nameću trgovcima pravilo da prihvataju sve platne kartice istog brenda, bez obzira na različite troškove tih kartica (pravilo prihvatanja svih proizvoda) i bez obzira na banku izdavaoca (pravilo prihvatanja kartica svih izdavalaca). Pravilo prihvatanja kartica svih izdavalaca je opravdano, jer onemogućava trgovce da prave razliku između banaka koje su izdale određenu karticu te pruža sigurnost korisnicima platnih kartica da će njihova platna kartica biti prihvaćena ukoliko trgovac prihvata takvu karticu. Međutim, pravilo prihvatanja svih proizvoda često ima za cilj obavezu trgovca da prihvata kartice s visokim troškovima ako prihvata kartice s niskim troškovima istog brenda, odnosno obavezuje trgovce da prihvataju sve kartice istog brenda. Zakonom se ukida pravilo prihvatanja svih proizvoda te se trgovcima daje mogućnost izbora kod prihvatanja platnih kartica, i to u korist kartica s niskim troškovima, što u principu znači da trgovci koji, primjera radi, prihvataju debitne kartice neće više imati obavezu da prihvataju kreditne kartice. Ukoliko trgovac odluči da ne prihvati sve platne instrumente zasnovane na platnim karticama određenog kartičnog sistema plaćanja, dužan je da o tome jasno i nedvosmisleno obavijesti svoje kupce. Istovremeno, uvodi se pravilo da je izdavalac dužan da obezbijedi da platni instrument zasnovan na platnoj kartici bude elektronski i vizuelno prepoznatljiv na način koji omogućava trgovcu i platiocu da nedvosmisleno identifikuju platni brend i vrstu platne kartice koju je platilac izabrao.
Članom 9. propisan je nedozvoljeni uticaj na primaoca plaćanja kod upotrebe platnih instrumenata. Naime, utvrđeno je da prihvatioci ili kartični sistemi plaćanja ne mogu primaocu plaćanja zabraniti da usmjeri potrošača na upotrebu bilo kog platnog instrumenta (npr. zbog nižih trgovačkih naknada), da daje prednost platnom instrumentu određenog kartičnog sistema plaćanja i da obavijesti platioca o naknadama koje primalac plaća prihvatiocu. Na ovaj način se trgovcima omogućava da svoje kupce usmjere na korištenje platnih instrumenata koji su za njega povoljniji, odnosno daje se mogućnost trgovcima da svojim kupcima predlože da plate određenim platnim instrumentom, da daju popuste i druge pogodnosti za plaćanja određenim instrumentom, da obavijeste potrošača o naknadama koje plaćaju za određeni instrument i slično. U odnosu na Nacrt zakona, predlaže se da se u ovom članu precizira da primalac plaćanja ima pravo na naknadu od prihvatioca po osnovu pružanja usluge plaćanja sa povratom gotovine, u skladu sa zaključenim ugovorom o prihvatanju i izvršavanju platnih transakcija na osnovu platne kartice sa bankom i zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi. Također, prihvatilac je dužan da primaoca plaćanja informiše o visini naknade koju prihvatilac naplaćuje od izdavaoca po osnovu usluge plaćanja sa povratom gotovine.
Članom 10. propisane su informacije za primaoca plaćanja o pojedinačnim platnim transakcijama na osnovu platnih kartica tako što se unapređuje transparentnost naknada koje banka prihvatilac naplaćuje trgovcu. Naime, banka prihvatilac dužna je da primaocu plaćanja nakon izvršenja pojedinačne transakcije na osnovu platne kartice dostavi, između ostalog, i informacije o iznosima trgovačke naknade, međubankarske naknade i naknade kartičnog sistema plaćanja, koje se odnose na tu transakciju. Ugovorom između prihvatioca i primaoca plaćanja može se utvrditi da će se informacije o ovim naknadama prikazivati zbirno, kao i da će se prikazivati periodično, s tim što se naknade moraju učiniti dostupnim najmanje jednom mjesečno.
Članom 11. propisana je zaštita prava i interesa korisnika fizičkog lica te je definisano da, ako se izdavalac ili prihvatilac ne pridržavaju odredaba ovog zakona ili propisa donesenih na osnovu ovog zakona, korisnik platnih usluga, koje su predmet ovog zakona, ima pravo na zaštitu svojih prava i interesa u skladu sa zakonom kojim se uređuje unutrašnji platni promet i zakonom kojim se uređuje poslovanje banaka, a kojim je uređena oblast zaštite prava i interesa korisnika finansijskih usluga.
Članom 12. propisano je da Agencija za bankarstvo Republike Srpske vrši nadzor nad primjenom odredaba ovog zakona. Imajući u vidu činjenicu da svi subjekti koji učestvuju u izvršenju određene platne transakcije na osnovu platne kartice nisu nužno registrovani u Republici Srpskoj, nadzor nad primjenom odredaba Zakona odnosi se i na one subjekte, odnosno lica koja nemaju sjedište u Republici Srpskoj ili poslovnu jedinicu upisanu u registar nadležnog organa u Republici Srpskoj. Navedeni subjekti dužni su da obavijeste Agenciju o svom poslovnom imenu, sjedištu i načinu na koji će se s njima obavljati komunikacija, da sa Agencijom sarađuju i da joj na njen zahtjev dostavljaju sve tražene podatke i dokumentaciju u vezi s primjenom odredaba Zakona. Ovo znači da će Agencija za bankarstvo Republike Srpske, prvi put, vršiti nadzor nad međunarodnim kartičnim sistemima plaćanja u dijelu poslovanja koji se odnosi na Republiku Srpsku.
Kada je riječ o smanjivanju, odnosno ograničavanju međubankarskih naknada, članom 16. propisano je privremeno odstupanje od propisane visine međubankarske naknade tako što je predviđeno da će se visina međubankarskih naknada fazno smanjivati. Propisano je da pružalac platne usluge može u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog zakona nuditi i naplatiti međubankarsku naknadu u iznosu koja nije veća od 0,5% za debitne kartice i 0,6% za kreditne kartice.
Zakon je također propisao i prekršaje, tako da su zakonom predviđene i novčane kazne u rasponu od 100 KM do 40.000 KM, u zavisnosti od težine povrede odredaba ovog zakona.