Neusklađenost člana 6. Zakona o provođenju odluka Komisije u FBiH i člana 4. Konvencije za zaštitu arhitektonskog naslijeđa Evrope (Granada, 3. 10. 1985), kako navode predlagači, jedan je od razloga zbog kojeg se iniciraju promjene zakona.

Član 4. Konvencije za zaštitu arhitektonskog naslijeđa Evrope (Granada, 3. 10. 1985) glasi: 

„Svaka ugovorna strana se obavezuje: da implementira odgovarajuće procedure nadzora i odobravanja intervencija koje propisuje pravna zaštita predmetnog dobra; da spriječi oštećenje, propadanje ili uništenje zaštićenog dobra. U tom smislu, svaka ugovorna strana se obavezuje da usvoji, ukoliko to već nije učinila, propis koji: 

1. nalaže dostavu nadležnom organu za zaštitu kulturnog naslijeđa bilo kakvog plana za intervencijom kojom se šteti ili mijenja spomenik koji je zaštićen, ili je pod prethodnom zaštitom, i plan za bilo koju drugu intervenciju koja utiče na njegovo okruženje; 

2. nalaže dostavu nadležnom organu za zaštitu kulturnog naslijeđa bilo kakvog plana za intervencijom koja utiče na grupu objekata ili njihovog dijela ili lokacije koja uključuje demoliranje objekata, gradnju novih objekata, značajne izmjene koje utiču na prirodu objekata ili mjesta ...“

Shodno članu VII (3) Ustava FBiH, član 4. Konvencije za zaštitu arhitektonskog naslijeđa Evrope (Granada, 3. 10. 1985) je dio zakonodavstva Federacije, te stoga postoji potreba da se, zarad pravne sigurnosti i vladavine prava, izvrši usklađivanje sa članom 6. Zakona o provođenju odluka Komisije u FBiH u pogledu njegovog sadržaja i korištene terminologije.

Članom 4. Konvencije se propisuje davanje saglasnosti/odobrenja (authorisation), a članom 6. Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH pribavljanje stručnog mišljenja institucije za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa.  

Podsjećanja radi, nakon ratifikacije Konvencije, Parlament SRBiH je 1985. godine usvojio  Zakon o zaštiti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa SRBiH, u kojem je bilo, između ostalog,  precizirano da „radovi na nepokretnim zaštićenim dobrima i nepokretnim dobrima kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa, koja uživaju prethodno zaštitu, kao i njihovoj bližoj okolini, kojima bi se neposredno ili posredno mogao mijenjati izgled, svojstvo autentičnosti ili izvornost, mogu se izvoditi samo uz prethodnu saglasnost nadležnog zavoda, odnosno Zavoda BiH (Član 51)“. Na ovakav način je regulisano ovo pitanje i u drugim zemljama u okruženju koje su ugovorne strane u navedenoj konvenciji (Hrvatska, Srbija, Crna Gora ....).

Pravne posljedice koje proizlaze iz terminoloških razlika su višestruke. Prvo, za razliku od saglasnosti, stručno mišljenje je fakultativno, tj. neobavezujuće za organ koji vodi upravni postupak. Drugo, članom 6. Zakona o provedbi odluka Komisije u Federaciji Bosni Hercegovine nadležni organ za zaštitu kulturnog naslijeđa je sveden na ulogu vještaka, dok je odredbom člana 4. Konvencije organu za zaštitu naslijeđa određena uloga organa koji rješava u postupku odlučivanja o zahtjevu za izvođenje prostornog zahvata na spomenicima kulture. I treće, ukoliko bi se pojavile nepravilnosti u pogledu davanja ili uskraćivanja saglasnosti od organa za zaštitu kulturnog naslijeđa, stranka u postupku može pokrenuti upravni spor za preispitivanje tog akta, što nije u mogućnosti učiniti u slučaju mišljenja. 

Članom 4. Konvencije propisan je postupak odobravanja za izvođenje bilo kakvih intervencija na spomeniku i njegovoj neposrednoj blizini (konzervacija, restauracija, sanacija, uklanjanje kulturnog dobra i drugih zahvata koji se izvode na ili u neposrednoj blizini spomenika kulture), dok je članom 6. Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH obaveza pribavljanja saglasnosti ograničena na pribavljanje stručnog mišljenja u slučaju rehabilitacije. Iz navedenog proizlazi da za druge intervencije nije potrebno mišljenje nadležnog organa za zaštitu kulturnog naslijeđa. 

Nadležna institucija za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa navedena u članu 6. Zakona ne postoji. Naime, prema članovima 31, 32. i 33. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH (Službene novine FBiH, br. 35/05), za vršenje upravnih poslova u FBiH se osnivaju organi uprave (federalni, kantonalni, gradski i općinski) i upravne organizacije (samostalne ili u okviru organa uprave). Dalje, članom 2. Zakona o federalnim ministarstvima FBiH i drugim tijelima federalne uprave (Službene novine FBiH, br. 58/02, 19/03, 38/05,  02/06, 08/06, 61/06, 52/09 , 50/11)  precizirano je da su to federalna ministarstva, federalne uprave (samostalne i u okviru ministarstava), te upravne organizacije (zavodi, agencije, itd).  Dakle, u kontekstu navedenih propisa, u Federaciji Bosne i Hercegovine ne postoji „institucija“. Od organa osnovanih za vršenje poslova zaštite naslijeđa nomenklaturno jedino je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika označena kao institucija. Međutim, Komisija je institucija za zaštitu nacionalnih spomenika, a ne „kulturno-historijskog naslijeđa“.