Članom 1. mijenja se odredba 56. važećeg zakona na način da se broj 42 zamjenjuje brojem 15. Time se obaveza naknade plaće za vrijeme bolovanja, koju isplaćuje poslodavac, smanjuje sa 42 dana na 15 dana. Kao razlog donošenja ove odredbe predlagač je naveo da je ova izmjena neophodna jer je vrijeme u kojem poslodavac ima obavezu plaćanja naknade plaće za vrijeme bolovanja predugo. Poslodavac za vrijeme bolovanja radnika mora naći adekvatnu zamjenu kako se ne bi prekinuo kontinuitet u poslovanju i tada je poslodavac izložen duplom trošku, što se može negativno odraziti na njegovo poslovanje. Također, slučajevi iz prakse pokazuju razne zloupotrebe bolovanja i neophodno je izmijeniti zakonsku odredbu i zaštititi poslodavca od ovakvih slučajeva.

Članom 2. u važećem članu 58. riječi “sve dok osiguranik nije radno sposoban, odnosno do pravosnažnosti odluke nadležnog tijela o utvrđivanju invalidnosti osiguranika” zamjenjuju se riječima “za prvih 15 dana bolovanja”. Predlagač smatra da je neophodno izvršiti korekciju ovog člana u smislu da se poslodavac jednim dijelom oslobađa obaveze da snosi teret isplate plaće zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti. Kao razlog za navedeno predlagač navodi da se najveći broj povreda na radu dešava i pored toga što su poduzete sve neophodne mjere zaštite na radu. Za predlagača, one su sastavni dio rizika obavljanja poslova i radnih zadataka i ne mogu se izbjeći, pa predlagač smatra da u tim slučajevima poslodavac nije odgovoran jer je poduzeto sve kako bi se spriječile povrede na radu ili smanjio rizik od povrede. Predlagač također smatra da poslodavac ne može biti odgovoran za povrede nastale za vrijeme putovanja radnika na radno mjesto od mjesta stanovanja ili obratno. Kao primjer navodi saobraćajnu nezgodu koju radnik doživi na putu do radnog mjesta, koju je skrivilo treće lice, viša sila ili sam oštećeni. Predlagač se u ovom slučaju pita da li je opravdano da poslodavac snosi odgovornost u slučaju nastanka povrede. Također, predlagaču je nejasno zašto sve ove troškove ne snosi Fond zdravstvenog osiguranja s obzirom na to da poslodavci sve vrijeme trajanja zaposlenja radnika imaju obavezu plaćanja doprinosa. 

Članom 3. briše se postojeći član 81. Predlagač navodi da je neophodno obrisati član 81. iz istih razloga koji su navedeni i u prethodnom obrazloženju. Stavom (1) člana 81. definiše se da je u slučaju povrede na radu i oboljenja od profesionalne bolesti poslodavac dužan da osigura u cijelosti sredstva za ostvarivanje prava iz člana 36. Zakona o zdravstvenom osiguranju kojim je definisano da se kod povreda na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti osiguranicima obavezno osiguravaju zdravstvena zaštita i sprovođenje mjere otkrivanja i sprečavanja povreda na radu i oboljenja od profesionalne bolesti, odgovarajuća medicinska pomoć i pravo na ortopedska pomagala radi liječenja i medicinske rehabilitacije od posljedica povreda na radu i oboljenja od profesionalnih bolesti radi uspostavljanja radne sposobnosti, naknada putnih troškova u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite i rehabilitacije prouzrokovane povredom na radu, odnosno oboljenjem od profesionalne bolesti, naknada plaće za sve vrijeme trajanja bolovanja prouzrokovanog povredom na radu, odnosno oboljenjem od profesionalne bolesti. Predlagač se ponovo pita koja je svrha obveznog zdravstvenog osiguranja s aspekta poslodavca ako on mora, osim što je obavezan redovito uplaćivati doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje i pri tome posebno uplaćivati sredstva za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu kod povreda na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti. 

Predlagač navodi da je potrebno brisati i stav (2) navedenog člana zbog pojma “reosiguranje”, koje je, po obrazloženju predlagača, neprovodivo u FBiH.

Članom 4. označava se da zakon stupa na snagu osmog dana od objavljivanja u Službenim novinama FBiH.

Fotografija:pogled.ba