Odredbe ovog zakona primjenjuju se na poslodavce, radnike koji se nalaze u radnom odnosu, lica angažovana van radnog odnosa u procesu rada te druga lica koja po bilo kom osnovu učestvuju u procesu rada i lica koja traže zaposlenje.
Dalje, zakonom su definisani osnovni pojmovi i radnje koje se mogu smatrati radnjama uznemiravanja u smislu ovog zakona. U smislu ovog zakona, uznemiravanje na radu je svako ponašanje prema radniku, grupi radnika ili poslodavcu, koje može nanijeti štetu fizičke, psihičke ili seksualne prirode. Uznemiravanje na radu može biti jednokratno ili kontinuirano, aktivno ili pasivno postupanje,
između radnika ili između radnika i pretpostavljenih, radnika nad pretpostavljenim ili od trećih lica s kojima radnik dolazi u kontakt u obavljanju svojih poslova. Uznemiravanjem na radu smatra se i podsticanje, izdavanje naloga ili navođenje drugih na vršenje radnji uznemiravanja na radu. Uznemiravanje na radu koje može nanijeti štetu fizičke prirode predstavlja svaki fizički napad na radnika, nezavisno od toga da li je nastupila povreda, a koji je prouzrokovao strah, bol, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje za radnika. Uznemiravanje na radu koje može nanijeti štetu psihičke prirode je svako ponašanje prema radniku kojim se ugrožava dostojanstvo, čast i ugled radnika, lični i profesionalni integritet, a koje može
nanijeti štetu fizičkom ili mentalnom zdravlju ili kompromitovati radnika. Uznemiravanje na radu koje može nanijeti štetu seksualne prirode je svako neželjeno verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje polne prirode kojim se ugrožava dostojanstvo radnika, a može uzrokovati zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje za radnika. Zakonom je propisano i koje se to radnje smatraju radnjama uznemiravanja na radu.

Glavom III ovog zakona uređena su prava i obaveze radnika i poslodavaca u vezi sa uznemiravanjem na radu. Poslodavac i radnik dužni su da se uzdrže od ponašanja koje predstavlja uznemiravanje na radu. Jasno je definisano i šta se smatra zloupotrebom prava na zaštitu od uznemiravanja i imajući u vidu ozbiljnost takve kvalifikacije, utvrđeno je da zloupotrebu prava na zaštitu od uznemiravanja vrši radnik koji je znao ili je morao znati da ne postoje razlozi za pokretanje sudskog postupka za zaštitu od uznemiravanja na radu, a pokrene sudski postupak sa ciljem da za sebe ili drugoga pribavi korist ili da drugome nanese štetu. Zloupotreba prava na zaštitu od uznemiravanja vrši se samo ukoliko je radnik, znajući da ne postoje elementi uznemiravanja na radu, svjesno i namjerno pokrenuo postupak pred sudskim organima u namjeri da za sebe ili drugog pribavi korist ili da drugome nanese štetu, što znači da za postojanje odgovornosti radnika za zloupotrebu prava mora postojati direktni umišljaj. Teret dokazivanja da je učinjena zloupotreba prava leži na poslodavcu. Poslodavac je obavezan radniku obezbijediti efikasnu zaštitu od uznemiravanja na radu, kao i da preduzme sve preventivne mjere da bi se radni proces organizovao na način da se spriječi pojava uznemiravanja na radu.
Također, poslodavac je dužan da informiše radnika, odnosno predstavnike radnika o pravima, dužnostima i odgovornostima, mjerama prevencije i sprečavanja, uzrocima, pojavnim oblicima i posljedicama uznemiravanja na radu. Poslodavac odgovara za štetu koju je radnik ili odgovorno lice prouzrokovalo drugom radniku kod istog poslodavca. U tom slučaju, ako je poslodavac nadoknadio štetu, a koju je prouzrokovao radnik ili odgovorno lice, ima pravo da od tog radnika ili lica potražuje iznos isplaćene štete.

Propisuje se obaveza poslodavca da radnika, odnosno predstavnike radnika informiše o pravima, dužnostima i odgovornostima, mjerama prevencije i sprečavanja, uzrocima, pojavnim oblicima i posljedicama uznemiravanja na radu. Poslodavac je dužan da u cilju prepoznavanja, prevencije i sprečavanja uznemiravanja omogući edukaciju i osposobljavanje predstavniku sindikata i drugom predstavniku radnika da prepoznaju uzroke, oblike i posljedice vršenja uznemiravanja na radu. Postupak za ostvarivanje prava na zaštitu od uznemiravanja na radu propisan je u Glavi IV ovog zakona. Postupak za zaštitu od uznemiravanja na radu sprovodi se kod poslodavca, Agencije za mirno rješavanje radnih sporova, organa nadležnog za inspekcijski nadzor i nadležnog suda. Radnik koji smatra da je izložen uznemiravanju na radu ima pravo da podnese zahtjev za zaštitu od uznemiravanja na radu kod poslodavca u roku od 30 dana od dana kada je posljednji put izvršena radnja uznemiravanja. Poslodavac je dužan u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka, da sprovede postupak zaštite od uznemiravanja na radu. Postupak zaštite od uznemiravanja na radu kod poslodavca je hitan i zatvoren je za javnost. Radnik koji smatra da je pretrpio uznemiravanje na radu može da podnese prijedlog za mirno rješavanje spora Agenciji ili da podigne tužbu. Pravo na podnošenje prijedloga za mirno rješavanje spora, odnosno podizanje tužbe uslovljeno je prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu zahtjevom za zaštitu od uznemiravanja na radu. Izuzetak predstavlja kada je uznemiravanje počinio preduzetnik kod kojeg je radnik zaposlen, odnosno odgovorno lice kod poslodavca, kada pravo na podnošenje prijedloga za mirno rješavanje spora, odnosno podizanje tužbe, nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu zahtjevom za zaštitu od uznemiravanja na radu. Za nepoštivanje odredbi ovog zakona propisane su novčane kazne u visini od 200 KM do 12.000 KM, u zavisnosti od učinjenog prekršaja.