Odgovor:

Prijedlog zakona o iznimnim mjerama kontrole cijena dolazi u trenutku kada većina građana već dugo osjeća ozbiljan pritisak rasta cijena osnovnih životnih namirnica, energenata, usluga i svega onoga što čini svakodnevni život.

U samom obrazloženju zakona jasno se navodi da rast cijena osnovnih životnih namirnica ima direktan uticaj na standard stanovništva, te da inflacija najteže pogađa socijalno osjetljive kategorije.

Zato je ključno pitanje koje postavljam: zašto smo uopšte došli u situaciju da moramo donositi ovakav zakon?

Građani već godinama svjedoče stalnom rastu cijena. Hrana je skuplja. Gorivo je skuplje. Osnovne potrepštine su skuplje. Plate ne prate taj rast. Penzije još manje. I najveći teret ne snose oni koji ostvaruju najveće profite, nego obični ljudi, porodice, penzioneri, radnici i svi oni koji svakog mjeseca moraju izračunavati šta mogu platiti, a čega se moraju odreći.

Zakon predviđa mogućnost da vlast reaguje u slučajevima poremećaja na tržištu, uključujući ograničavanje cijena, marži, pa čak i vraćanje cijena na prethodni nivo. To je važno i takav alat državi treba. Pozdravljam činjenicu da se prepoznaje potreba za ograničavanjem cijena i marži u situacijama kada tržište prestane funkcionisati u interesu građana.

Međutim, moramo biti vrlo jasni: ovaj zakon treba podržati kao alat, ali ga ne smijemo predstavljati kao konačno rješenje.

Ove mjere su uglavnom reaktivne. One dolaze tek kada poremećaj već nastupi. Postavlja se opravdano pitanje gdje je bila preventivna politika i zašto se ranije nije reagovalo na evidentna poskupljenja koja su već ozbiljno opteretila građane.

Zakon ostavlja širok prostor za procjenu Vlade kada će i u kojem obimu mjere biti primijenjene. Zato je važno da primjena ovog zakona bude transparentna, dosljedna i jednaka prema svima, bez selektivnosti i bez političkih ili interesnih kalkulacija.

Ovaj zakon ne rješava uzrok problema. On tretira posljedice. Uzrok su tržišni poremećaji, nedovoljna kontrola, zloupotrebe tržišne pozicije i činjenica da su građani prečesto prepušteni tržištu koje ne vodi računa o javnom interesu.

Upravo zato država tj entitet mora biti aktivniji, odlučniji i odgovorniji zaštitnik građana.

Dakle, da odgovorim jasno: zakon jeste potreban i treba ga podržati, ali samo kao jedan od mehanizama zaštite građana. Uz njega moraju doći i dodatne mjere: jača i kontinuirana kontrola tržišta, transparentno praćenje cijena, zaštita domaće proizvodnje, javno objavljivanje podataka o kretanju cijena i odlučno sankcionisanje onih koji zloupotrebljavaju tržišnu poziciju.

Ako ovaj zakon bude stvarni instrument zaštite građana, treba ga podržati. Ali ako ostane samo formalni odgovor bez ozbiljne primjene, onda nije urađeno dovoljno.

Odgovor:

Neradna nedjelja (ili neradni dan, ili dva) je tema o kojoj treba razgovarati ozbiljno. Lično smatram da osnovna ideja zaštite prava radnika nije pogrešna. Ljudi koji rade u trgovini godinama su izloženi prekomjernom radu, često bez dovoljno vremena za porodicu, odmor i normalan privatni život. Država mora voditi računa i o dostojanstvu radnika, a ne samo o profitu. Međutim, isto tako je činjenica da nakon uvođenja neradne nedjelje postoje brojni problemi i opravdane primjedbe - od dijela radnika, građana, pa do poslodavaca. Posebno u sredinama koje žive od turizma, pogranične trgovine ili imaju specifične potrebe tržišta. Ako praksa pokazuje da postoje ozbiljne posljedice po ekonomiju, promet, radna mjesta ili svakodnevni život građana, onda nijedan zakon ne smije biti “zacementiran“. Ono što mi dodatno smeta su izjave nekih političkih zvaničnika, koji iskazuju svoje zadovoljstvo zbog uvođenja „Svete nedjelje“. Jedan od primjera je i moj grad - Mostar, koji je jedan od najvećih turističkih središta ne samo naše države, nego i šire, ali nedjeljom turisti i domaći gosti nailaze na grad koji je bukvalno paraliziran. Zakoni postoje da služe građanima i društvu, a kada praksa pokaže određene probleme, onda je odgovornost zakonodavca da ih koriguje i unaprijedi.